PIŠEM, PIŠEŠ, PIŠEMO... A RAZMIŠLJAMO LI?

Dok čitam ovakve ljepote od pisama dođe mi da požalim što sam rođena u ovo doba. Doba facebooka, twittera i sličnih društvenih mreža, interneta općenito, nije nimalo obećavajuće. Kada vidim kako su se ljudi nekada izražavali, trud koji su ulagali u svaku riječ, opis, emociju, kako bi što bolje prikazali voljenoj osobi ono što im prolazi mislima je zavidan. Nije bilo vremena za izgubiti, pa tako nisu niti riječi trošili bezveze. Ne znam što bi se danas ikome moglo dogoditi da napiše takvo pismo. Danas vlada stav 'ima se vremena', pa su tako ljudi često preponosni da izraze emocije ili ih je strah u datom trenutku. Nekada to sigurno nije tako izgledalo. Kada je pismo moralo putovati, danima, tjednima ili mjesecima do svog odredišta, nisu se pisale gluposti i nije se zamaralo s istim. Ako su slučajno vidjeli nekoga tko im se sviđa, nisu ga mogli tražiti na facebooku kasnije, odmah su poduzimali nešto po tom pitanju jer nitko nije garantirao da će ikada opet vidjeti tu osobu. U prošlosti je romantika stvarno mogla živjeti.

Dotaknula sam se teme, naravno, i sa prijateljicom, koja mi je udijelila dvije rečenice iz pisma koje je jedna žena poslala njezinom djedu nakon prekida:

Ni mome djedu nije nedostajalo pjesničkoga duha kada je baki na albumu, koji je bio njegov vjenčani poklon njoj, napisao sljedeće:

Prva razglednica koju joj je napisao tokom zimskih praznika 1964. godine, kada je imao samo 22 godine, išla je otprilike ovako:

To sve nije ni bilo tako davno, a opet svašta se promijenilo. Nitko više ne ulaže ni upola toliko truda uopće na razgovor, a kamoli na izražavanje emocija. Nitko jednostavno nema potrebe za tim jer to, kao, možemo učiniti u svakome trenutku, javiti se nekome, a opet koliko puta se dogodi da na kraju to uopće ne učinimo. Žalim za time što je internet ubio ovakav način izražavanja i jako bih voljela kada bi se to jednom vratilo, iako mislim da je čar zauvijek izgubljena i da će se vratiti samo ako to postane nešto što je 'in'. Nadam se da ima rijetkih onih među nama koji ipak iskoriste svaku situaciju u kojoj se nađu da odmah kažu kada im se netko recimo sviđa, kao što je recimo davno moj tata zaustavio mamu dok je sa prijateljicom bila na skuteru i stajali su na semaforu. Obratio joj se iz auta pored. Da taj tren nije ništa poduzeo danas najvjerojatnije ne bi bilo mene. Zamislite u koliko takvih situacija se nađemo u životu, iz kojih se može svašta izroditi, a ipak nismo ništa poduzeli i tako živimo u neznanju. Neznanju od nekog drugog mogućeg, možda i ljepšeg, života koji smo propustili radi kukavičluka.
Trebali bi poduzeti nešto po tom pitanju, ako ni zbog čega drugoga onda barem zato da se jednog dana ne bi pitali „Što je moglo biti, da je bilo...?“. Nikada na kraju ne žališ zbog nečega što si napravio i što se izjalovilo ili si pogriješio, nego zbog stvari koje si propustio napraviti.

Matea Salopek- Koncul

FESTIVAL JEDNAKIH MOGUĆNOSTI

Moja draga prijateljica Ivana je ove godine prisustvovala Festivalu jednakih mogućnosti kao volonterka. Jako se dobro provela i danima nije mogla prestati pričati o tome, a kako mi se jako svidjelo sve što je podijelila sa mnom (do te mjere da se nadam da ću iduće godine biti u mogućnosti sudjelovati), morala sam nešto napisati o tome, da i drugi iz prve ruke znaju kako sve zaista izgleda.

Kako si došla do ideje da volontiraš?

Saznala sam od prijateljice za to događanje, ona je saznala za cijeli događaj i tako sam se skupa s njom prijavila jer mi je zvučalo jako zanimljivo, a i htjela sam se malo bolje upoznati sa ljudima s invaliditetom i njihovim načinom života.

Što je sve bilo potrebno napraviti kako bi mogla volontirati na Festivalu jednakih mogućnosti?

Isprva se ide na edukaciju. Ona se odvijala jednom tjedno, kroz tri tjedna, dakle- 7., 14. i 21. svibnja. Trajala je po četiri sata. Na edukaciji su nas upoznali s tim što je to volontiranje, s potpisivanjem ugovora, da volontiranje nije ako se to plaća, nekim stvarima koje smo već znali, ali i nekim novim informacijama. Obratio nam se i predsjednik Upravnog odbora Društva tjelesnih invalida, Milan Ožegović. Rekao nam je da uvijek moramo biti energični i pozitivni, a pogotovo pristojni jer je prijašnjih godina znalo doći do neugodnosti sa primjerice redarima festivala i odmah bi se govorilo kako je F=M užasan, da volonteri nisu u redu, pa se jako treba paziti na ugled. Nakon edukacije smo potpisali ugovor u kojem su pisala naša prava i obaveze, slikali smo se za akreditaciju bez koje ne bi mogli ući u prostor festivala.

Uz redare, kakve sve funkcije postoje i da li sami birate koju želite?

Da, još na edukaciji se sami opredjeljujemo za funkcije. Bili su redari, logističari, vodiči i konobari. Redari su zaduženi za čuvanje prostora, da nitko ne ulazi bez akreditacije, dok su vodiči morali dočekivati izvođače i pjevače. Logističari, među kojima sam ja bila, pripremaju festival, peru bine, nose ograde, klupice i slično, svugdje nas je bilo. Imali smo i team leadere koji su tamo već godinama, uhodani u cijeli događaj, pa su nas oni usmjeravali.

Kako ti se svidjela tvoja funkcija?

Mislim da smo mi logističari imali najviše vremena za razgovor s ljudima, kada nismo nikome bili potrebni, pričali smo sa svima koji su sudjelovali i sa ostalim volonterima i ekipa je bila super. Mislim da je redarima bilo najgore, najdosadnije, jer su oni morali samo stajati cijelo vrijeme na istome mjestu i nisu toliko mogli sudjelovati u aktivnostima i razgovorima.

Kakve su sve radionice bile?

Bila je likovna radionica, sportski dio i izvođači. Od sportova su se igrali odbojka, košarka i boćanje. Na sportskom terenu smo također zaustavljali ljude da probaju vidjeti kako je to recimo kada si slijep, pa su volonteri sjedali u kolica i pokazivali sa kakvim preprekama u kretanju se suočavaju oni koji ne mogu hodati. Nisu se svi htjeli odazvati tome jer ih je većinom bilo sram, to je bilo malo poražavajuće. Na likovnom dijelu se izrađivao nakit, ogledala, slike, ukrasne kutije, škrinjice, i sve su to unikatni radovi osoba sa invaliditetom. Od poznatih izvođača sudjelovali su Bojan Jambrošić, Meritas, Dino Jelušić, a i Milanka Opačić je došla pružiti podršku.

Da li je netko ostavio poseban dojam na tebe?

Upoznala sam Anđelka, dečka koji ima cerebralnu paralizu, uz to pati od disleksije i mnogih drugih tegoba. Dojmio me se posebno jer uz svoju bolest predivno svira gitaru i predivno pjeva. Zaista mi se iskazao u svom daru kada smo posljednji dan volontiranja grupno otišli na opatovinu i družili se uz njegovo sviranje i pjevanje raznih pjesama, i starih i novih. Dojmio me se i zato što je oduvijek htio studirati bilo što, a njegovi roditelji su ga kočili u tome zbog njegovog invaliditeta. Postala sam svjesna koliko smo mi svi sretni jer smo u potpunosti zdravi i ne možemo zapravo ni zamisliti kakav je njihov život i sa kakvim se sve problemima suočavaju.

Imaš kakvu poruku za kraj?

Više razmišljam o njima nego prije, jako mi se svidjelo tamo, sigurno ću ići opet, i voljela bih da mi se pridruži više prijatelja, ne toliko zbog poznanstava nego zbog toga što sam se stvarno suočila sa svojim strahom. Prije sam bila osoba koja bi vidjela invalida i okrenula se, nesvjesno, jer sam si mislila kako je bolje da ga ne vidim da njemu ne bi bilo neugodno, a zapravo se sve svelo na to da je meni bilo neugodno, a ne njima.


Matea Salopek- Koncul

VRIJEDNOST. TRUD. RAZUMIJEVANJE.

(slika preuzeta sa pinterest.com)

Puno takvih ima među nama, onih koji ne vide vlastitu vrijednost. Misle da su nedovoljni takvi kakvi jesu, misle da će ih drugi više voljeti ako probaju biti sličniji njima. Nije to lako. Traže se, trude se biti netko tko nikada zapravo neće moći biti jer bi nam stvarno bilo dosadno da smo svi isti. Mislim da svatko treba biti svoj, naći sebe, ali samo uz pomoć drugih, a ne tako da pokušava biti oni.

Ako je osoba svoja, a pri tom nesebična, neiskvarena, draga i iskrena onda joj nitko ne može ništa zamjeriti. Uvijek može doći do neslaganja, ali to nije ništa strašno, dozvoljeno nam je biti drugačiji. Najbitnije je odnositi se prema ljudima onako kako bi voljeli da se oni odnose prema vama . Nije uvijek lako, pogotovo onima koji nemaju tu moć da objektivno sagledaju sami sebe, priznaju si svoje mane i prihvate ih ako nisu strašne, ne srame ih se... Ako se radi o manama većeg razmjera onda ih naravno i promijene. Mislim da je to znak zrelosti, sposobnost da priznaš nešto sam sebi i drugima, da je to tako kako je i to je to, a onda se izgrađuješ dalje.

Najlakše je stati negdje u razvoju, ne slušati nikoga kad ti nešto kažu, iako ti žele samo dobro, i biti takav kakav jesi u tom trenu, razumijem, teško je raditi na sebi, teško je razmišljati o sebi, kritizirati samog sebe, lakše je pričati o drugima kako su ovakvi i onakvi nego malo kritički sagledati svoju ulogu u tome i eventualno priznati neku krivnju ako je potrebno. Uostalom, sam sebi si uvijek najpametniji, tko su drugi da ti kažu nešto ili te nauče nečemu, jel da? To je skroz krivi stav, jer nismo jednom od djedova i baka čuli kako se uči cijeli život.

Od koga drugoga ćeš učiti ako ne od ljudi oko sebe, a kako ćeš se drugačije razvijati nego da analiziraš sam sebe i trudiš se, jednostavno se trudiš, jer ništa ne pada sa drveta- niti dobar prijatelj, niti cura/dečko, niti nešto treće. Pod trud se naravno ne ubraja pametovanje drugima ili blaćenje istih nekom trećem, niti prilagođavanje njih sebi, nego postizanje zajedničkog jezika, beskrajno strpljenje, razgovor i razumijevanje da sve zato što bi vi nešto napravili ovako ili mislili na ovaj način, ne znači da je odmah mišljenje onog drugog loše, i ta osoba sigurno može dati jednako razumno objašnjenje za svoje ponašanje, i tu se treba naći kompromis.

Svi oni koji vole raditi na sebi, znaju kritiku prihvatiti kao nešto pozitivno i uče svaki dan će biti sretniji, više će ih okolina poštovati i imat će zdravije odnose sa svima oko sebe. Jer se oko takvih ne mora hodati na prstima i bojati se reći nešto kako se to sluuuuuučajno ne bi krivo interpretiralo ili naljutilo drugu stranu, tu su odnosi ravnopravni, iskreni i nema potrebe za takvim glupostima koje nas bezveze izjedaju iznutra.

Probajte jednom, priznajte krivnju, iznenadite time nekoga, vidjet ćete kako će vam biti zahvalni što ih se trudite razumjeti, vidjet ćete kako ćete im porasti u očima i kako će i oni idući put kad nešto zgriješe rado vama uzvratiti istom mjerom



(slika preuzeta sa pinterest.com)


Matea Salopek- Koncul

MICHAEL BROWN PROGOVARA

Imala sam tu sreću popričati uz kavu sa pjevačem i klavijaturistom benda THE ANSWER!- Mihael Kvorkom Tko još ne zna, nedavno sam bila na svirci sa prijateljicama i odlično smo se provele, svima bi savjetovala da prate događanja u Ritmu Grada i učine isto :D

The one and only Michael Brown

(slika preuzeta sa facebook stranice)

Još jedna benda u akciji

(slika preuzeta sa facebook stranice)

Uglavnom, o svačemu smo popričali, nasmijali se, pa evo da podijelim jedan dio našeg razgovora

Kako ste došli na ideju sastavljanja benda?

Na ideju smo došli tako što smo bubnjar benda, Robert Domitrović, i ja išli u srednju školu zajedno i već smo u tada počeli svirati zajedno. Nakon srednje škole svatko je otišao svojim putem, ali i dalje smo se bavili glazbom i svirali zajedno po raznim bendovima, i zajedno i svatko za sebe. Kako smo se znali nalaziti kod njega i pisati svakakve pjesme, napravili smo prvu našu pjesmu Where is our love, a Robert je nekim slučajem došao do Marijana Gudelja, klavijaturista grupe JINX. Tako smo se našli u studiju s njim, njemu se jako svidio naš rad, pa nas je odlučio uzeti kao svoj projekt i time postao naš producent. Dan, Savage De Jour, nam se spontano pridružio.

Spomenuo si Savage de Jour, zašto umjetnička imena i kako se ostali zovu?

Ja sam Michael Brown, Robert je Rob Sugar, Dan je Savage De Jour, a Marijan je Mr. Twenty. S obzirom da ne ciljamo samo na hrvatsku publiku, pa ako idemo van, neće moći radijski voditelj u npr. Velikoj Britaniji pročitati naša prava imena, onda nam je jednostavnije uzeti strana imena jer svi više, manje znaju engleski.

Snimate pjesme i na hrvatskom i na engleskom?

Tako je, da. Počeli smo prvo sa engleskim pjesmama, ali onda nam je Marijan predložio da, s obzirom da smo u Hrvatskoj, napravimo i hrvatske verzije pjesama kako bi zadovoljili i tržište u našoj regiji jer nas možda neki ne bi slušali na engleskom, a mislili smo kako će možda i ljudima biti fora kad nas čuju i na drugom jeziku. Napravimo ih na taj način da budu isti aranžmani pjesama, dakle 80-85% su isti aranžmani, i napišemo novi tekst umjesto da ga prevodimo doslovno, čak ne mora biti ni ista tematika.

Da li ti se više sviđaju pjesme na hrvatskom ili na engleskom?

A teško je to reći. To je kao da imam djecu i pitaš da li mi se više sviđa Zvonko ili Tonko, svako dijete ti je posebno na neki način.

Koliko singlova do sad imate?

Zasad imamo jedan singl If I Had You na engleskom i Ako Sam Sam na hrvatskom. Izdali smo ih krajem prosinca 2013. godine, pod izdavačkom kućom Croatia Records. Premijerno smo se vrtili na CMC-u, a puštali su nas i na nekim hrvatskim radijskim stanicama, na Otvorenom, na Plavom i na Radio Studentu između ostalih.

Tko je napisao tekst pjesme If I Had You?

Robert Domitrović je napisao test za If I Had You, a Marijan Gudelj je napisao tekst za Ako Sam Sam. Svi sudjelujemo u svemu, ali zasluge za tekstove idu prvenstveno njima. Mi smo autorski bend, ali jasno da kada sviramo po klubovima radimo covere jer nemamo još toliki repertoar, a i ljudima je uvijek dobro ubaciti nekakav cover i obraditi ga na svoj način.


Na čemu sada radite?

Stalno smo u studiju i radimo na albumu koji bi trebao izaći u srpnju ove godine, ali ne znamo još da li ćemo ga prvo snimiti na engleskom ili će biti dupli album, budući da smo sada na Kickstarteru. To je američka kampanja koja je jedna od najvećih platforma za promiviranje u svijetu. Tamo sudjeluju dizajneri, inovatori, igrice, glazbe, svašta. Nadamo se da će ljudi tako čuti za nas i našu glazbu.

Gdje ste sve nastupali?

Prošle godine smo svirali na Inmusicu, a sad se također mislimo prijavljivati na festivale kod nas i po Europi. U Zagrebu smo također svirali u par kafića i klubova, ali prvenstveno sada radimo na Kickstarteru.

Kako vas ljudi mogu naći i poslušati?

Imamo svoj Offical Page- www.theanswermusic.org mogu naći sve, i Twitter i Facebook i Instagram, YouTube Channel, baš sve.

Što vam je inspiracija?

Svaki umjetnik, čime god se bavio, pokušava nekako svoje osjećaje prenijeti u to umjetničko djelo, a svoje osjećaje vadi iz svakodnevnog života. Pokušavamo osvjestiti ljudima, primjerice, današnju situaciju, ljubav, ljubavne probleme, bilo koje osjećaje. Djelo nastaje od toga kako se ti u tom trenutku osjećaš i što je tebi došlo.

Zašto ime THE ANSWER!?

Mislili smo si hoćemo li imati logo pa smo odlučili da hoćemo, isto kao Prince, a on je također jedan od uzora. I tako smo jednoj frendici koja se bavi dizajnom dali smjernice kako bi osmislila logo. Kada je bio smišljen morali smo smisliti ime sukladno s tim. I tako naše ime skupa sa logom odražava ono što je naša muzika. THE ANSWER! kao odgovor na sve jer nam je svaka pjesma drugačija. U jednoj pjesmi se može čuti punk ili groove, u idućoj soul, u onoj nakon te nešto opet treće. Nemamo još svoj stil, nismo se još našli jer nam je to prvi album, a i radimo onako kako nam dođe.

Koji su vam ciljevi?

Uspješno završiti Kickstarter kampanju, završiti album i krenuti svirati po festivalima u Europi. Nismo vjerovali, ali nam se javio jedan od malo boljih producenata koji je davnih dana radio sa Phil Collinsom, Eric Claptonom, Ozzy Osbourneom, Bobby Brownom, izrazio je želju da radi s nama pa ako ćemo imati sreće u tome, završit ćemo na njegovom albumu koji bi trebao sadržavat više izvođača iz cijelog svijeta, pa ćemo vidjeti što će tu biti. Također planiramo napraviti jednu malu turneju po Americi na jesen, možda i posjetiti dijasporu u Australiji, Latinskoj Americi i sl.
Planovi su nam veliki, ali treba korak po korak jer ništa ne nikne preko noći.


I za kraj evo jedna moja najdraža stvar, s njihovog nastupa na INmusicu, uživajteee!
THE ANSWER!- Never


Matea Salopek- Koncul

Oznake: The Answer, glazba, Kultura, bend, Michael Brown

DA LI VAM ZVUČI POZNATO?

(slika je preuzeta sa pinterest.com)

Ma sigurno da! Svi ponekad utonemo u dobro poznati osjećaj samosažalijevanja. Uljuljkamo se u njegovu toplinu i samo prigovaramo očekujući od bliskih ljudi da nas natjeraju da se osjećamo bolje i razuvjeravaju od svega lošega što nam se mota po ludim glavama. U 99% slučajeva to radimo nesvjesno, a otprilike u 99% slučajeva nam to zapravo uopće ne pomaže, barem ne dugoročno. Samu sebe sam znala uhvatiti u takvim stanjima, mučim sebe, mučim prijatelje, a samo jedna ili dvije osobe me možda uspiju natjerati na ozbiljno razmišljanje o meni samoj, a to je zapravo ono što je potrebno. Sami sa sobom moramo promisliti o onome što želimo i onda reagirati, živjeti, u skladu s tim, a ne glumiti žrtve .

Iz nekih situacija je lakše izaći, iz nekih malo teže, ali opet, ništa nije nemoguće. Onda kada shvatimo da smo sami krivi za ono loše što nas okružuje, jer mi dozvoljavamo tim lošim stvarima da tu obitavaju, onda smo već riješili pola problema. Druga polovica rješenja leži u tome koliko nam je stalo do tog nekoga, do nas u toj priči, do tog odnosa, važemo pluseve i minuseve pa odlučujemo da li ćemo se pomiriti s tim da su stvari takve kakve jesu ili ćemo se riješiti toga u potpunosti.

Nije uvijek lako prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, pogotovo ako stvarno ne utječu dobro na nas, na naše raspoloženje (moja prijateljica bi ih nazvala ljudskim vampirima ), ali ako problemi nisu velikih razmjera, a stalo nam je, onda nam preostaje samo pomiriti se s tim i prestati se žaliti nekom trećem jer smo sami tako odlučili i trebamo prihvatiti odgovornost i posljedice vlastitih odluka.

Ako nam prihvaćanje i prilagođavanje malo teže ide onda bi nam najlakše bilo jednostavno nastaviti dalje. Pomiriti se s tim da nisu svi ljudi isti i da se ne moramo slagati sa svima, niti oni s nama, i okrenuti leđa svemu onome što smatramo lošim. Meni je to uvijek bilo najteže jer sam vjerovala da će me jednom razumjeti, da ću uspjeti dobro objasniti zašto je meni nešto ovako ili onako, ili da će oni meni objasniti sebe, dok nisam shvatila da neki ni nemaju potrebu za objašnjavanjem, samo zauzmu stav 'take it or leave it!'. Uvijek sam mislila da nije fer da me netko traži da ga bezuvjetno prihvaćam, koliko god bio ružan iznutra, a meni ne bi nikada palo na pamet postavljati takve ultimatume nekome do koga mi je stalo, moj stav je uvijek nekako 'poradimo skupa na svemu, kako bi svi bili sretni i zadovoljni'- nisam se nešto usrećila s tim. Kad sam se pomirila s tim da nisu svi kao ja i da nikada neće razmišljati na takav način, stvarno sam shvatila da je najbolje skrenut lijevo kad oni odu desno i veselo im mahnuti u znak pozdrava jer ništa drugo tu više nema smisla. I ne krivim nikoga radi toga, niti mislim da sam jedina normalna ovdje (daleko od toga, zna se već ), nego je stvarno istina kada kažu sto ljudi- sto ćudi. Nekima ponekad jednostavno nije suđeno da nađu zajednički jezik.

Ako ste jedan od onih koji će ipak na kraju najradije podnositi nepravde i beskrajno se žaliti zbog toga, onda stvarno mora da ste ludi! Samo oprezno da ne postanete onaj od kojeg će drugi bježati glavom bez obzira .

Matea Salopek- Koncul

RUŽIČASTE NAOČALE, DUGE I TAKO TO!

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Kako se ne želim konstantno doimati kao ljutita osoba, jer stvarno nisam (to mogu potvrditi svi koji su me ikada upoznali), dobila sam potrebu malo pisati o tome. Jedini problem je taj što najviše inspiracije za razmišljanje crpim iz svih onih loših stvari koje doživim od strane drugih ljudi, a nikako ih sama ne bi voljela napraviti. Tako svu svoju dvadesetrogodišnju 'mudrost' i zaključke koje donesem sa prijateljima, ovdje pokušam prenijeti u nekoliko stotina riječi.

Nemojte odmah pretpostavljati kako sam ogorčena patnica, jadnica, bez društvenog života koja se doma druži sa svojim plišanim igračkama (makar bi ponekad mogle poslužiti kao najbolje društvo ), ja samo iskreno mislim kako bi svi trebali raditi na sebi i svaki dan učiti i truditi se biti najbolja verzija sebe. Tako će vam savjest, opet- pod uvjetom da ju imate, uvijek biti mirna i nećete imati problema sa spavanjem (ja ih barem nemam, a savjest mi radi punom parom). Mislim da ljudi zaborave cijeniti sitnice u životu, puno toga uzimaju zdravo za gotovo i nisu se spremni truditi ni za što, a s druge strane sve bi htjeli.

Znam da je potpuni klišej reći nešto poput: „ Nisi znao što si imao dok to nisi izgubio“, ali ja se stvarno trudim ne dovesti u takvu situaciju i jako ozbiljno to shvaćam. Jeste se ikada uhvatili da, primjerice, sjedite na balkonu s prijateljima, sunce vam udara u glavu, pijete kavu, slušate muziku i umirete od smijeha na najnoviji spot Miley Cyrus (jer ono što izvodi u spotu za Wrecking Ball joj stvarno nije trebalo ), i pomislite kako bi voljeli zaustaviti vrijeme? Ja jesam! Stvarno cijenim takve trenutke smijeha i zabave dok traju i trudim se vidjeti nešto lijepo u svemu. Mislim da oni koju su slijepi na takve stvari propuštaju mnogo i da oni nikada neće biti istinski sretni. Mislim da nikada neće saznati što ih čini sretnima jer se u tome ni ne trude nego čekaju da ih sreća sama od sebe opali po glavi.
Znala sam pomisliti kako bih voljela da mi nisu sve daske na broju (makar ne tvrdim da jesu baš sve, ali volim misliti da je barem većina tu) jer onda ne bih toliko razmišljala o životu i ne bi me neke stvari boljele, ali onda ne bih niti vidjela i znala cijeniti sve ono dobro oko sebe, a to bi bila prava šteta i žalim takve ljude, a ima ih mnogo. Ipak, sretno svima u pronalasku te uvijek potrebne sreće i smijeha, svijet je odmah ljepše mjesto!

Nisu baš ružičaste naočale, ali skoro
Duke Dumont- I Got U


Matea Salopek- Koncul

ŽIVJELO PREUSMJERAVANJE!

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Svi su barem jednom doživjeli neku vrstu odbijanja. Ne mislim isključivo na odbijanje od strane žena i muškaraca na nekom izlasku, kada se pokušavate nekome svidjeti u datom trenutku pa vam to propadne, nego na odbijanje od strane prijatelja, cure/dečka, članova obitelji i onih koji su nam bliskiji. Više puta sam naletjela na ljude koji jednostavno nikoga ne shvaćaju preozbiljno, i tako dok se vi trudite izgraditi neku vrstu odnosa, te mislite kako vam je odlično i kako ste si najnajnajnajbolji ikada, ona druga strana zakaže.
Nikada mi neće biti jasno što se to događa na toj drugoj strani . Nikada zapravo nisam točno saznala u čemu je problem, ni s bivšim prijateljicama, ni s bivšim dečkom, ni sa kime. Ti ljudi samo odjednom više ne postoje u tvom životu, kao da nikada nisu ni bili ovdje i sav trud ti pada u vodu. To me navodi na nova pitanja... Jel' sa mnom sve u redu? Što sam pogriješila? Jesam li uopće nešto pogriješila ili sam im samo dosadila? Mora da sam im samo dosadila čim se nismo ni svađali niti sam čula ikakav konkretan prigovor (jer bi naravno popravila bilo što kod sebe, ako mi je zaista stalo do te osobe).
E pa gdje onda griješim? Jel oni namirišu nas 'slabe', lako prilagodljive, te da li zapravo žele nekoga s kime bi se svađali, da li bi imali više poštovanja prema meni da sam kompliciranija, da tjeram ljude da hodaju oko mene k'o po ljuskama jajeta?

Zašto međuljudski odnosi ne mogu biti jednostavniji? Ja poštujem tebe, ti poštuješ mene, s poštovanjem dolazi i iskrenost (koja se cijeni ako ti je stvarno stalo, jer ne možeš se naljutit na mene ako ti kažem da si previše fasade stavila na lice... za što drugo postoje prijatelji??), a na kraju tolerancija i kompromis. Onaj koji se neće udostojiti pogledati te u oči, suočiti se s problemom i riješiti ga, tome nikada nije ni bilo stalo, a tada shvatiš da si zaista bio sam u tom odnosu. Nikada nisam imala problema sa pronalaskom novih prijatelja, ali sam postala skeptična prema svakoj novoj osobi u svojoj blizini, samo radi tih nekoliko 'mrlja' iz prošlosti koje su me na to prisilile. Svako malo se podsjetim kako stvari nisu iste kao prije i da to nije fer prema onima koji su sada ovdje, a uostalom sve to me dovelo upravo tu gdje jesam i ne bih se ni sa kime mijenjala.
Najvažnije je samo sve pogledati sa pozitivne strane- bolje se riješiti nekvalitetnih ljudi na vrijeme, ako znači da ćete time osloboditi mjesto za nekoga tko to više zaslužuje .


(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Matea Salopek- Koncul

Oznake: Osobno, život, razmišljanja

JEL' ME KUŽITE??

(slika preuzeta sa pinterest.com)

Živa istina! Jeste ikada primijetili kako nešto zamjerate nekom drugom? I ljutite se, ljutite, ljutite, a to vas nigdje ne odvede? Tim gore ako tu ljutnju držite u sebi, ali u svakom slučaju ona se nakuplja dok ne postanete u potpunosti zaraženi. Mislim kako nikome nije u interesu postati gnjevna osoba, nikome nije u interesu samog sebe trovati na bilo koji način. Svejedno, svatko je to sam sebi napravio barem jednom, ako ne i više puta (tu vrijedi ona- svaku grešku ponovim barem pet, šest puta, tek toliko da budem siguran ). Ništa se time ne postiže, ima dovoljno ljutih ljudi na svijetu da apsolutno nikome ne ide u korist ako ih nastane još više, a najviše škodimo sebi. Ne treba nam to da sami sebi crpimo energiju nepotrebno.

Nikada nećemo moći promijeniti kako nas neki ljudi tretiraju jer nije sve u našoj moći. Sada tu nije bitno niti tko je kriv, a tko u pravu, nego šira slika (kako se trudim sagledati stvari, bez obzira koliko se to protivilo mojoj pravednoj, i samo pravednoj, prirodi). Toliko nam ljudi prolazi kroz život i nemoguće je uvijek se složiti sa svima, ne možemo jednostavno utjecati na to, koliko god ponekad htjeli.

Ako nam se određeno lijepo ponašanje, riječi i trud ne uzvrate istom mjerom prirodno nam je naljutit se jer svi težimo ravnopravnim odnosima. Opet dolazi do zamjerki, tajni, sveopće ljutnje na osobu kojoj vaša ljutnja ne znači apsolutno ništa jer najčešće ni ne znaju ako se tako osjećate.

Umjesto da uzgajamo tu mržnju (koja je stvarno poput toga da piješ otrov i očekuješ da ta druga osoba umre ) možemo jednostavno biti pametniji i promijeniti način na koji reagiramo na takve. Najbolje je uopće ne priznavati postojanje takvih ljudi, ne se obazirati i ostati pametniji. Pustiti ljude da pričaju što žele, rade što žele, možda ne shvaćati sve osobno, jer kad ljudi pričaju loše stvari o vama (a vi stvarno niste zla osoba), to je više- manje odraz njih samih. Oni su ti koji su nezadovoljni i nesretni pa si kratkoročno žele olakšati život na takav način. Voljela bi kad bi svi prestali gledati druge i analizirati druge, kako bi umjesto toga utrošili malo energije na to da analiziraju sebe, sa barem pola kritičkog duha koji troše na sve ostale.

Samo, nikada neće biti sve onako kako bi ja, ti, on ili ona voljeli, pa tako samo odmahnite rukom i nemojte reagirati, ne dozvoljavajte da vam to poremeti vašu putanju.

Mijenjajte jedinu osobu koju zaista možete promijeniti, a to ste vi sami!



(slika preuzeta sa pinterest.com)

Matea Salopek- Koncul

BUDIMO SVI MUDRI POPUT ALBERTA !

Od prvih dana naših života roditelji nam pokušavaju usaditi neke određene životne vrijednosti, usmjeravati nas na "dobar put" i slično. Oni su prve osobe s kojima se socijaliziramo i često se zapitam koliko smo zaista oblikovani svojim odgojem, koliko nekim urođenim karakterom, a koliko životnim okolnostima koje nas, eto, snađu htjeli mi to ili ne. Nekoliko puta sam se s frendicama na kavi primila ove teme i nikako da dođemo na zelenu granu. Uvijek postoji „ali“- „ Odgoj je jako bitan, ALI opet poznajem puno ljudi koji imaju krasne roditelje pa ovi k'o da nisu njihovi“, ili- „ Onaj je prošao jako puno toga u životu, čovjek bi rekao da će biti pametniji, ALI nije“. I sada, (ako ste koncentrirano čitali i malo promislili o tome što piše) možda bi iz ovih primjera mogli zaključiti kako sam ja jedna od onih koja zastupa mišljenje da je karakter presudan, ali prevarili bi se.

Ja nekako mislim da su okolina u kojoj odrastamo i neke „škakljive“ situacije u kojima se u životu nađemo (a one mogu biti od najbanalnijih do onih najgorih), ono iz čega najviše učimo i da je to ono što nas većinom oblikuje. Sve to naravno pod uvjetom pa smo dovoljno pametni da naučimo nešto iz toga, a ne da prolazimo životom kao da smo samo nakupina kože i kostiju, stavljeni na ovaj svijet protiv svoje volje pa samo preživljavamo, ali ne učimo, ne živimo i ne trudimo se biti bolji.

Moram naglasiti da su mi najdraže izjave poput- takav/va sam, kakav/va sam, uzmi ili ostavi- jer se svi mogu promijeniti, prilagoditi, potruditi i biti bolji ljudi, ali isto nikada nisam sigurna u to da li su ljudi preglupi da bi zaista uveli neke životne promjene, da li su presebični kako bi to napravili ili im nije dovoljno stalo da bi se mijenjali (morala sam ovo ubaciti jer ću zauvijek imati 'tik' na takve izjave, kao i na neuredne nokte ili na prljavo suđe u sudoperu koje odmah priziva kukce, pa ga manijakalno slažem u perilicu za suđe, kao da patim od opsesivno kompulzivnog poremećaja!!).

Ovo je trenutak kada bi me frendica zaustavila i rekla da sam sama opet došla do toga da je karakter najbitniji jer on određuje kako ćemo probaviti nešto što nam se dogodilo, da upravo karakter određuje koliko ćemo uopće razmišljati o nečemu. Kako sam tvrdoglava, i zaista uvjerena u svoju teoriju, moj odgovor bi opet bio da nam životne okolnosti izgrađuju karakter, oblikuju ga, uče nas poštovanju, tome da cijenimo sve oko sebe, a onda i reguliraju naše reakcije. Zapravo, čine nas mudrijima.

Nekako sve rjeđe naletim na nekoga, pogotovo svojih godina (23 su mi tek), tko zaista duboko razmišlja o ovakvim stvarima, o životu, sebi, ljudima i međuljudskim odnosima, a trebali bi, pogotovo ako ih već život nije na to natjerao (nikada neću odustati od toga).

Ja ću se nastaviti vrtjeti u krug sa svojim mislima, a za sve one koji čitaju, evo par riječi za kraj od nekoga puno pametnijeg od mene! Barem njega poslušajte i uživajte

Matea Salopek- Koncul

(slika preuzeta sa stranice pinterest.com)

Oznake: ljudi, razmišljanja, odnosi, život